Govor akademika Ismara Mujezinovića u početku djelovanja Bosanskog akademskog društva u Sloveniji

Avtor: Ismar Mujezinović , 16.02.2022

Sjećanje bi bilo nostalgija? Shvaćanje prošlosti - analitika. Analiza nekadašnjih događaja tvrde da je kritika? Sve skupa bila bi istorija? Istorija kažu nije egzaktna nauka. Pišu je pobjednici. Pobjednici mogu biti i okupatori, imperatori, a uglavnom su u istoriji to kolonizatori. Kolonizator sem oružanom silom, može biti i kulturnim utjecajem, pa čak i dobrotvornim činjenjima. Krajnji cilj je uvijek da podanik nema svoj stav, osjećaj i misao.

 Da li podanik ima nostalgiju? Ima, jer se sjeća nekadašnjeg slatkog voća, veselog društva, prvih ljubavi, snježnih zameta, ali i raznih birokratskih nameta. Vrijeme kažu lijeći sve, ali nekome i ističe, jer mu se kraj bliži. Na kraju kažu da svako dušu otvori i sa sudbom se pomiri, ali onaj kome se ispovijed povjeri, kao da se iz sna trgne, inat mu proradi i ispovjednika ponekad želi da osveti. Zašto?

Jednostavno zato, jer masu toga iz ispovjedi, što mu je njome dato, nije znao. Neko cijeli život događaje, osjećaje taji, da se mirom i nazovi srećom krasi, a drugi pati, jer nikad mira nema, muči ga dan i noć životna dilema.

Zašto je to moralo biti baš tako, a ne onako, da svi budemo u dobru i zlu ravnopravni.

Ravnopravnost je moguća na papiru, mada i tamo postoje mala i velika slova, uskličnici, upitnici, zapete i tačke. Okićena misao sa navodnicima ima kontra značenje, a uskličnik možda laž promovira. Svojim znakom istinu sakriva.

Hipokrizija je sestra demokracije, a Rašomon film svih vremena. Pa kako onda biti svjestan i sretan?

Znanjem, jer samo ono daje snagu da na vagi izmjerimo dobro i zlo, da shvatimo šta je prevaga i čega se trebamo odreći, u smeće istorije baciti.

Neko će reći, pa znanje ima i onaj ko nam dobro ne misli.

Neko bi dodao: “Misli samo na svoju guzicu! Foteljaš, laktaroš, karijerista, folirant, mitoman, zelenaš.” Nakon svih tih osobina ispade još i hrpom pridjeva, bogataš, a ustvari je fukara.

Zašto fukara?

Jer nakon svih tih nazivnih osobina, jadnik ostade bez za sobom ostavljenoga djela. Ni po čemu ga se niko neće sjećati. Ne izaziva nikome nostagiju?

Dobro, to je čovjek, a država?

 Država je interesna zajednica svih njenih građana!

Poznatih i nepoznatih. Vrijednih i lijenčina. Zdravih i bolesnih. Siromaha i bogatih. Agresivnih i mirnih. Eksploatatora i dobrotvora,..... kako to sve pomiriti?

Zlatnim pravilom!

Ili u umjetnosti to zovu zlatni rez.

Nešto veći omjer dobrog od lošeg.

Zar ne može da vlada samo dobro?

Zamisli da su svi ljudi zdravi, ne bi postojali doktori, medecina, a da su svi dobri, ne bi bilo zatvora.

Nešto mi pade na pamet, u BiH nije nijedan bitan novi zatvor sagrađen! Sve te namjenske zgrade, su neka istorijska ostavština.

Ali su i danas zatvori puni. Nisu ih pretvorili u hotele.

Hotel sa rešetkama na prozorima, da ne pretjerujemo?

Ali bi zato sad tako, tamo bili sigurni od lopova. Pozvone na vrata i opljačkaju te i to u uniformama policije.

Možda su najobičniji glumci, ostali bez posla, jer su umjetnosti ukinuli sredstva državne dotacije?

Što ne privuku gledaoce u pozorište. Treba da im prodaja ulaznica bude zarada?

Od ulaznica nikakve fajde, jer je danas na internetu iz bilo kojeg ćoška svijeta, više događaja, a mobitel ima čak i svaki migrant.

Tehnologija svijetom vlada, a ne od naroda izabrana vlada.

A akademsko društvo?

Koji mu je cilj?

Identifikacija!

Sa internetom, da smo njegovi podanici?

Ne nego sa Bosnom, od Kulina Bana do Tvrtka, kraljice Katarine i ZAVNOBiHa. Sa njenom istorijom, da nismo repa bez korijena.

Pa ni ptica nije bez korijena!

Kako onda leti?

Leti, ali mora da sleti i gnijezdo ima od granja smotanog. Granje je od stabla, a svako stablo razgranat korijen ima. Od kvalitete zemlje, klime i gnojiva ovisi njegova snaga, veličina i broj godina njegovog opstanka. To znam!

Imali smo u Tuzli krušku i svako proljeće bi iz cijele Juge, po njen pelcer, kalem dolazili. Bila je ukusna, slatka i puna soka, a izvana neugledna. Ni sjajna ni crvena ni žuta, nego sivo zelena, umjesto glatka, na dodir je bila gruba, kao da je pijeskom posuta. Izgled ponekad zna da vara, ne kaže narod džabe: “vani gladac, a iznutra jadac?”

Ovo sa kruškom bi bilo suprotno? To bi bila Ainštajnova teorija relativiteta.

U ovom slučaju baš i ne funkcionira, iako kad plodnu zemlju imaš, ploda ne mora biti, ako ti neko noću krušku sreže i sa njenim drvetom, cjepanicama se zimi grije.

To nama nije prijeko potrebno, imamo ugalj iz Kreke i Breze, sol da neslano ne jedemo, najbolje svjetsko vino- Žilavku, da janjetinu mladu ispod peke zalijemo. Šljive za rakiju, pekmez, šljivopitu, po brežuljcima uzgajamo, pa u bijeli svijet izvozimo.

Znači poznati smo po šljivovici koja pamet muti?

Poznati smo mi po plodnoj zemlji na kojoj sve uspijeva, ako se revnosno od korova štiti.

Kako je štititi od korova?

Znanjem i gostoljubivosti svemu što nam misao i osjećaj oplemeni i oplodi.

Kako to u praksi ide?

Dva režisera iz Slovenije su u BiH, Bosna filmu, stvorili svoja poznata filmska dijela i u njima lansirali poznate Ju. glumice. Koji?

“Pet minuta raja”, Igor Pretnar- glumica Mira Nikolić i Vrata ostaju otvorena Čeh-Slovenac, František Čap - Milenu Dravić.

Pa direktor Viba filma je dugo bio tuzlak Milan Ljubić, da li je to isto? I on je oplodio Slovenačku kinematografiju, ako je Viba film uspješno vodio. I Zoran Kreitmayer u BTCu bitnu zgradu projektovao. Za ZOI su Energoinvestovi, kompjuteraši sa kolegama iz Ljubljane i Zagreba, kreirali program za praćenje natjecanja, pa ga kasnije prodali Kanadi za njihovu zimsku olimpijadu.

Svakako, to je onaj pelcer sa kruške koji nakalemiš na neko stablo što bilo gdje u svijetu, ako ga neko zaliva i gnoji, uspijeva.

Tih pelcera iz BiH širom kugle zemaljske mnogo ima, iz Bileće Oskarovci Karl Malden- Mladenović i Dušan Vukotić , gdje se pelcer uzimao i za Šibu Krvavca, reditelja najgledanijeg filma na svijetu, “Valter brani Sarajevo”, zatim Mešu Selimovića, Kusturicu i mnogo drugih iz tog kraja po porijeklu.

Pa Meša je imao svoje plodno tlo u Tuzli i Sarajevu, a na kraju su ga kao cvijet, da im vazu krasi stavili u Begradu?

Ima i Sarajevo cvijeće za vazu, u svojo bašti procvalog! Oskar Danisa Tanovića, ali i Najbolji Evropski film, režija i glavna ženska uloga rediteljke Jasmile Žbanić, a može im se pridružit i najveća Evro nagrada fonda za kulturu Routes, od 25000 Evra, uručena od Holandske princeze, Šejli Kamerić. To su lokalni radovi svjetskog značaja. Što ih sakrivati?

Poznati su i ne skriveni, znani kalemi van BiH, pelcer tuzlaka Otta Englandera, najbitnijeg scenariste Walt Disney studia i braće Neugebauer, Evro poznatih strip stvaralaca, kao i bitnih osnivača “Zagreb filma”, zatim slavnog slikara Milivoja Uzelca rođenog mostarca, dobro primljenih autora u SAD i Evropi.

Bilo je i pelcera iz drugih susjednih krajeva koji su u BiH našli plodno tlo za svoje plodove rada. Recimo Vladimir Becić je imao atelje u Blažuju, Kobilca oslikala plafon crkve u Sarajevu, Nušić svečano otvorio Narodno pozorište, poznati arhitekti kao što je Vancaš, gradili Prag, Ljubljanu i Sarajevo. Oni gradili, a Nobelovac Andrić iz Travnika sve to opisao i za svoja sjećanja na domaju Nobela dobio.

Kompletnu nagradu BiH za biblioteke poklonio. On za napisanu riječ, a Prelog za kemiju dobi Nobela. Rodio se malo poviše čaršije uz zvuk kazandžiluka i učenja mujezina sa Begove džamije.

Pa kemija i jeste spoj raznih elemenata. Molekula i atoma, nacija i religija.

H2O, voda i čaršijske česme. Sarajevo ima još uvijek na nekim dijelovima grada najstariji cijevni vodovod u Evropi. Jeste neko je bušio granje da pravi vodovod, a neko da frulu svira. Sevdalinka i kolo su isto kemija, mada nisu dobili još Nobela, ali imaju naziv najboljeg muzičkoga Evro dijela- Imamović-Medunjanin.

Nakon Drugog svjetskog rata doktor Čavka prvi u svijetu presađiva rožnicu na oku, a stanovao u Vakufskom neboderu! Doktor Papo iz Mostara radio među prvim na svijetu operaciju na zaliscima srca. Sve u svemu, da više ne nabrajamo, ispast će leksikon, shvatio sam zašto BADS?

Zašto?

Da zalivamo paradajz gdje ga sadimo i pelcere, gnojimo i obrezujemo gdje ih kalemimo, da se neko na kraju njihovim plodovima sladi. Ne kaže narod džabe: “Ko radi, ne boji se gladi?”

Nadajmo se da neće biti nevjere, oluja i grada, a od korisnog rada i slasnih plodova, uglavnom ne boli glava?